PRIČA REBECCE KIESSLING: NA HRVATSKOME

Bila sam posvojena gotovo od rođenja. U dobi od 18 godina saznala sam da sam začeta u brutalnom činu silovanja, pod prijetnjom bodeža serijskog silovatelja. Poput većine ljudi, nikada nisam ni pomislila da pobačaj ima ikakve veze s mojim životom, no čim sam doznala za tu činjenicu, najednom sam uvidjela da ne samo da se pobačaj tiče moga života, već i samog načina moga postojanja. Bilo mi je kao da čujem odjek riječi svih onih ljudi koji, na najsamilosniji mogući način, običavaju reći: „Pa, osim u slučaju silovanja…“, ili one koji uzviknu s gnušanjem: „Osobito u slučaju silovanja!“ Nitko od tih ljudi me ni ne poznaje, no svi nalaze za shodno suditi o mojemu životu, pripravni odbaciti ga samo zbog načina na koji sam začeta. Osjećala sam se kao da ću morati opravdavati vlastito postojanje, da ću morati dokazati svijetu da me se nije smjelo pobaciti i da zavređujem živjeti. Također se sjećam da sam se osjećala poput smeća zbog ljudi koji su običavali govoriti da je moj život poput smeća – da me se može odbaciti.

Molim vas da pokušate razumjeti da kad god se izjasnite da ste pro-choice (za pravo izbora žene), ili kad god napravite iznimku u slučaju silovanja, ono što to uistinu implicira jest to da ste spremni stajati preda mnom, gledati me u oči i reći mi: „Mislim da je tvojoj majci trebalo biti omogućeno da te pobaci.“ To je prilično oštra tvrdnja i ja nikada nikome ne bih rekla tako nešto. Nikada ne bih nikome rekla: „Da je bilo po mome, ti bi sada bila mrtva.“ No to je stvarnost u kojoj živimo. Svih potičem da mi opišu ono što to ne bi trebalo biti. To nije kao da ljudi kažu: „Pa dobro, ja sam za pravo izbora (pro-choice), osim kad se radilo o onom prozorčiću prilike iz godine 1968./69. koji je omogućio da ti, Rebecca, budeš rođena.“ Ne – to nije nesmiljena zbilja takovoga stava, i mogu vam reći da to boli i da je opako. No svjesna sam da mnogi ljudi ni ne razmišljaju o tome. Za njih, to je tek predrasuda, brzopleti klišej koji poslije zatru pod sag i zaborave na njega. Uistinu se nadam da vam, kao dijete začeto silovanjem, mogu posvijetliti ovu priču sa svih strana.

Često sam se susretala s ljudima koji bi me „dočekali na nož“ pokušavajući me odbiti tvrdnjama poput: „Pa, dobro, imala si sreće!“ Budite uvjereni da moje preživljavanje nije imalo nikakve veze sa srećom. To što sam živa danas imam zahvaliti odlukama koje je donijelo naše društvo u cjelini, ljudima koji su se tada zalagali da pobačaj bude protuzakonit u Michiganu – čak i u slučaju silovanja, ljudima koji su se borili za zaštitu moga života i koji su glasovali za život (pro-life). Nije da sam imala sreće. Bila sam zaštićena. Zar zaista mislite da naša braća i sestre koje pobacuju svaki dan, eto, nekako nemaju sreće?!

Premda je moja biološka majka bila presretna što ima priliku upoznati me, ipak mi je rekla da se obratila dvojici ilegalnih (potajnih) aborcionista i da samo što nisam bila pobačena. Poslije silovanja, policija ju je naputila kod savjetnika koji joj je rekao da je pobačaj rješenje problema. Rekla mi je da onda nije bilo centara za kritične trudnoće, no da je bilo, uvjerila me je da bi ih bila posjetila barem da je savjetuju što joj je činiti. Upravo je savjetnik za silovanja bio taj koji joj je ugovorio sastanak s ilegalnim aborcionistom. Kao prvo, rekla je da su uvjeti bili tipični za ilegalne, potajne zabiti koje se navode kao razlog zbog kojega „joj je treblo biti omogućeno da me sigurno i legalno pobaci“ – krv i prljavština posvuda po stolu i podu. Ti zabitni uvjeti i činjenica da je to bilo protuzakonito natjerali su je da odustane, kao i većinu žena.

Zatim je došla u doticaj sa skupljim aborcionistom. Toga puta trebala se naći s nekim usred noći pokraj Instituta za umjetnost u Detroitu. Netko joj je trebao prići, osloviti ju po imenu, staviti joj povez preko očiju, smjestiti ju na stražnje sjedalo automobila, odvesti ju i potom pobaciti me… zatim, ponovno joj staviti povez i iskrcati ju. Znate li što smatram bijednim? To što znam da ima nevjerojatno mnogo ljudi koji bi, saslušašvši moj opis ovih strašnih okolnosti, sažalno odmahnuli glavom s gnušanjem i rekli: „Jednostavno je užasno da je tvoja biološka majka morala proći kroz sve to kako bi te mogla pobaciti!“ Kao da je to suosjećajno?! Posve mi je jasno da misle da su suosjećajni, no to je prilično bešćutno uzme li se mene u obzir, zar ne? Ono o čemu tako hladnokrvno raspravljaju moj je život i ništa nema sućutnoga u tome. S mojom biološkom majkom nema nikakvih problema što se njih tiče, ona im ne smeta i trebala bi uspjeti u životu, no ja bih bila ubijena, moj bi mi život bio oduzet. Bez sumnje, ne izgledam isto kao kad sam imala četiri godine ili četiri dana i još nerođena u utrobi svoje majke, no to sam ipak nesumnjivo bila ja i bila bih brutalno zaklana i pobačena.

Prema studiji dr. Davida Reardona, ravnatelja Instituta Elliot, suurednika knjige Victims and Victors: Speaking Out About Their Pregnancies, Abortions and Children Resulting From Sexual Assault (Žrtve i pobjednici: izjašnjavanje o trudnoći, pobačaju i djeci začetoj seksualnim zlostavljanjem), te autora članka Rape, Incest and Abortion: Searching Beyond the Myths (Silovanje, incest i pobačaj: potraga za raskrinkavanjem mitova), većina žena koja zatrudni silovanjem ne želi pobačaj i zapravo su poslije pobačaja u još gorem stanju. Vidi http://www.afterabortion.org .
Stoga se stav većine ljudi o pobačaju u slučaju silovanja zasniva na pogrešnim pretpostavkama: 1) žrtva silovanja želi pobačaj, 2) bilo bi joj bolje ako pobaci te 3) život djeteta jednostavno nije vrijedan toga da majka radi njega iznese trudnoću. Nadam se da će moja priča, kao i druge na ovoj internetskoj stranici, uspješno opovrgnuti taj zadnji mit.

Željela bih da mogu reći da me moja majka, poput većine žrtava, nije htjela pobaciti, no bila je uvjerena u suprotno. Međutim, ponižavajući stav i ubojiti jezik drugog ilegalnog aborcionista, kao i strah za vlastitu sigurnost, prisilio ju je da odustane. Kada mu je rekla preko telefona da nije zainteresirana za tu riskantnu soluciju, taj ju je specijalist za pobačaje izvrijeđao. Na njezino iznenađenje, nazvao ju je ponovno sutradan kako bi ju pokušao još jednom nagovoriti da me pobaci, no opet je odbila i bila izvrijeđana. Dakle, to je bilo to – poslije toga više nije mogla prolaziti kroz to. Tada je već ulazila u drugo tromjesečje trudnoće – što je podrazumijevalo znatno skuplji zahvat i veći rizik.

Uistinu sam zahvalna što mi je život bio pošteđen, no mnogo bi dobrohotnih kršćana reklo nešto poput: „Pa vidiš, Bog je zbilja htio da budeš tu!“ Drugi bi pak reli: „Bilo je suđeno da budeš ovdje.“ No ja znam da je Božja volja da svako nerođeno dijete dobije istu priliku da se rodi, a ja ne mogu sjediti skrštenih ruku, govoreći: „Pa, barem je moj život bio pošteđen.“ Ili: „Zaslužila sam to. Gle što sam postigla u svom životu.“ Zar milijuni drugih nisu? Ja to ne mogu učiniti. Možete li vi? Možete li mirno sjediti i reći: „Barem sam ja bila prihvaćena…barem sam ja živa“ ili samo „Kako god!“? Je li to zbilja osoba kojom želite biti? Bešćutni? Izvana paravan sućuti, a u nutrini srce od kamena i ispraznost? Zar tvrdite da vam je stalo do žena, ali vam ne može biti manje stalo do mene jer vas ja podsjećam na nešto s čim se radije ne biste suočili i što vam je mrsko čuti druge da o tome govore? Zar se ja ne uklapam u vaš program djelovanja?

Na pravnom fakultetu moji su mi kolege govorili stvari poput: „Pa dobro! Da su te pobacili, ne bi danas bila tu, i ne bi ni znala razliku, pa kakve to veze onda ima?“ Vjerovali ili ne, neki se od znamenitih filozofa pristaša pobačaja pozivaju na taj isti argument: „Fetus nikad ne zna što ga je snašlo, stoga nema ploda koji čezne za životom.“ Znači da ako probodete nekoga u leđa dok spava, to je u redu, jer ionako ne zna što ga je snašlo?! Zatim bih objasnila svojim kolegama kako bi mi ista ta logika bila opravdanje da ih ja danas ubijem jer ionako ih sutra ne bi bilo, pa ne bi znali razliku, i kakve to veze onda ima?“ A oni bi stajali u čudu razjapljenih ustiju. Zadivljujuće je kad pomislite što malo logičkog rasuđivanja može učiniti kad dobro razmotrite stvari – kao što se od nas očekivalo na studiju prava – i razmisliti o čemu zapravo govorimo: nekih života danas više nema jer su bili pobačeni. To je kao ona stara izreka: „Ako stablo padne u šumi i nema nikoga da to čuje, stvara li svejedno buku?“ Pa da, naravno! I ako je dijete pobačeno i nema nikoga da dozna za to, je li to bitno? Odgovor je, DA! Njihovi su životi bitni. Moj je život bitan. Tvoj je život bitan i ne dopusti nikome da te uvjeri u suprotno!

Svijet je postao drugačiji jer je onda bilo protuzakonito za moju majku da me pobaci. Tvoj je život drukčiji zbog toga što me nije mogla legalno pobaciti jer danas sjediš i čitaš moje riječi! No ne moraš utjecati na mnoštva ljudi da bi tvoj život bio vrijedan. Ima nešto što svi osjećamo danas kao prazninu i gubitak zbog ljudskih narašaja koji su pobačeni, a to ima dalekosežne posljedice.

Nešto najvažnije što sam naučila jest da silovatelj NIJE i moj stvoritelj, u što bi me neki ljudi htjeli uvjeriti. Moja vrijednost i osobnost nisu uvjetovani činenicom da sam „proizvod silovanja“, već time što sam dijete Božje. U Psalmu 68: 5,6 stoji: „Otac sirota…Bog je u svom svetom šatoru. Napuštene okućit će Jahve.“ A Psalam 27:10 kaže: “Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.“ Znam da nema stigme u posvojenju. Rečeno nam je u Novom zavjetu da smo upravo u duhu posinjenja postali djecom Božjom po Kristu našem Gospodinu. Mora da On ima prilično visoko mišljenje o posvajanju kad se poslužio tom slikom da nam dočara Svoju ljubav prema nama!

Što je najvažnije, naučila sam, i to ću učiti i svoju djecu, kao što učim i druge, da nečija vrijednost ne ovisi o okolnostima nečijeg začeća, roditeljima, braćom i sestrama, mužem, kućom, odjećom, izgledom, kvocijentom inteligencije, ocjenama, rezultatima, novcem, zanimanjem, uspjesima ili padovima, ili sposobnostima i ograničenjima – to su laži koje su se uvriježile u našem društvu. Štoviše, mnogi poticajni govornici uvjeravaju publiku da kad bi samo uspjeli učiniti nešto od sebe i postići stanoviti društveni položaj, i oni bi „postali netko“. No činjenica je da nitko ne može nikada zadovoljiti sve te sulude kriterije te će mnogi ljudi nevjerojatno zakazati; znači li to da su „nitko i ništa“? Činjenica je da ne morate nikome dokazivati svoju vrijednost, te ako zbilja želite znati koliko vrijedite, podignite pogled prema Križu – jer to je cijena kojom je otkupljen vaš život! To je ona neizmjerna cijena kojom je Bog procijenio vaš život! On smatra da ste svi prilično vrijedni, a tako i ja. Hoćete li mi se pridružiti kako bismo i druge uvjerili u njihovu vrijednost, riječju i djelom?

Za one među vama koji su spremni reći: „Pa ja ne vjerujem ni u Boga ni u Bibliju i stoga sam za pravo izbora (pro-choice), pročitajte moj esej The Right of the Unborn Child Not to be Unjustly Killed — a philosophy of rights approach (Pravo nerođenoga da ne bude nepravedo ubijen – pristup s gledišta filozofije prava), koji se nalazi na popisu tema s lijeve strane. Uvjeravam vas, vrijedno je utrošenog vremena.

Za život,
Rebecca

Translated into Croation by Mirna Čudić